Imam osmogodišnje blizance – Matea i Marka. Natječu se u svemu – tko brže jede, tko bolje čita, tko više zna. Kada smo renovirali kupaonicu i stavili dvije odvojene prostorije, mislila sam da će to smanjiti svađe. Umjesto toga, naše nove tuš kabine postale su arena za još jednu kompetitivnu disciplinu – „natjecanje u tuširanju“.

Sve je počelo nedužno. Mateo se jednom pohvalio da se istuširao za tri minute. Marko je sljedeći dan tvrdio da je on završio za dvije i pol minute. Od tada svako jutro lude za „svjetskim rekordom“ u njihovom brzom tuširanju. Instalirane tuš kabine za praktičnost pretvorene su u sportski stadion moje djece.

Pokušala sam objasniti da tuširanje nije utrka. Klimali su glavom dok sam govorila i sljedeće jutro opet isto. Postavila sam kuhinjski tajmer na pet minuta kao minimum. Mateo je našao način da ga „hakira“. Marko je pokušao potplatiti mlađu sestru da kaže da je on brži.

Najgori incident bio je kada su se odlučili za „istovremeni start“. Obojica su se stisnuli u jednu prostoriju tuš kabine dizajnirane za jednu osobu. Gurali su se, sapun je letio, voda svuda. Završilo je Mateovim natučenim laktom i Markovim plačem. Morali smo u hitnu da provjerimo da ništa nije slomljeno.

Moj suprug pokušao je spojiti se u njihovu igru. Rekao je da će ih pobijediti pokazujući „pravilnu tehniku“. Blizanci su ga gledali kako demonstrira metodično tuširanje u prostoru obiteljske tuš kabine jer je htio učiniti sve skupa vrlo edukativnim. Bili su neimpresionirani. Tata je „prespor“ za njihove standarde.

Sad sam implementirala novi sustav. Svako jutro jedan ide prvi, drugi idući dan. Nema više istovremeno.

Prijateljice mi govore da će ovo jednom biti smiješna priča. Sad nije smiješna kada svako jutro strepim što će se dogoditi kad su naše tuš kabine u pitanju, a trebale su pojednostaviti život, ne komplicirati ga s dječjim natjecanjima i mogućim ozljedama. Ali to je život s blizancima – nikad dosadno, uvijek kaotično.